PIŠE: Ante JUKIĆ
Druga je nedjelja došašća, koja simbolizira mir i molitvu. Kad vjernicima i općenito ljudima postavite pitanje o najvećoj želji, većina će spomenuti mir. Ovo današnje vrijeme, u kojem kipi i gori na sve strane, čini nam se najnesigurnije i najnemirnije ikad. No, isto su mislile i generacije prije nas. Možemo, zapravo, reći kako su jedine dvije konstante u povijesti ratovi i pozivi na mir. Svakako pomalo apsurdno. Zgodno je svu krivicu za ratove koji bukte diljem svijeta svaliti na nekoliko pojedinaca, ali to bi bilo najlakše. Tako bi svi mi ostali oprali ruke. Svi ti pojedinci ne bi bili toliko moćni, da nema mnogih koji im služe.
U današnjem prvom čitanju prorok Izaija ponovno navješćuje dolazak Mesije, govoreći o miru koji ima doći. Miru koji nije od ovog svijeta.
„U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi siromasima i sud prav izricati bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu kao govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.“
I sveti Ivan Krstitelj u evanđelju, na sebi svojstven direktan i pomalo oštar način, govori o miru kojeg će uspostaviti Krist jednom kad ponovno dođe:
„Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko! Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!“
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im:
„Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.“
Očito je, dakle, kako taj dugo iščekivani i vječni mir ne može doći sam od sebe. Božić se danas uglavnom smatra blagdanom mira, spokoja i blagosti. I, zaista, on to sve i je, ali nije samo to. Božić je, prije svega, svetkovina kojem se obilježava Kristov prvi dolazak na ovaj svijet, a pogledom na onaj drugi koji ima doći. To je bit kršćanstva. Božić bez Krista nema smisla, kao što ni pravi mir bez Njega nije moguć. Svaki bi čovjek trebao dati svoj doprinos miru, ali uvijek svjestan kako potpunog mira na ovom svijetu nikad neće biti. Istinski, pravi mir doći će tek u vremenu o kojem govore Izaija i sveti Ivan Krstitelj. A put do tog mira uvijek vodi preko Krista.