PIŠE: Ante JUKIĆ
Nakon što smo odradili američke, okrećemo se izborima koji zaista jesu jedni od najvažnijih u povijesti. Kažu da je funkcija predsjednika u Hrvatskoj nebitna, kako to može biti bilo tko i kako može ne raditi ništa, jer nikakvih ovlasti ionako nema. Kad vidi čovjek koliko je pretendenata na Pantovčak i kolika se buka diže, koliko se narod međusobno čerupa, možemo se samo zapitati: „Kako bi to tek izgledalo da je funkcija važna?“.
Potpisi su predani, konačno imamo i službenu listu imena i prezimena koja ćemo zaokruživati krajem godine. Neki su putem otpali jer nisu uspjeli uhvatiti potrebnih deset tisuća autograma, no i dalje je to lijepi broj kandidata. Često se zna čuti kako mi u Hrvatskoj nemamo izbora. kako se nema za koga glasati, što baš i nema smisla. Teško, naime, da postoji država s ovolikim brojem stranaka i nezavisnih kandidata po glavi stanovnika. Dakle, izbor postoji, nije to kao, naprimjer, u Americi, gdje se sve svodi na dva kandidata i dvije stranke.
Sad će opet neki reći: „Da, ima stranaka i kandidata, ali sve to na kraju dođe na isto. Samo su dvije opcije“. Neki drugi će otići korak dalje pa reći kako su i te dvije opcije zapravo jedna, tako da u konačnosti u biti izbora nemaš. Uz ono nezaobilazno: „Svi su političari isti“.
Nikad nisam volio generaliziranje. Niti su svi Japanci lijeni, niti su svi nogometaši pametni. Neke zakonitosti, doduše, postoje, ali ne treba sve političare bacati u istu kantu. Treba ih ipak malo sortirati, pa ako treba i reciklirati. Uostalom, ova teza kako su svi isti, ni matematički, ni logički ne drži vodu. Naime, da su svi isti, onda bi bilo potpuno svejedno tko je na vlasti, ne bi većina glasova išla uvijek istima. Po zakonu vjerojatnosti, imali bi različite ljude na vlasti. A vidimo da nije tako, vidimo da se vrte uvijek isti. Što znači da ipak nisu svi isti. Ti, uvijek isti, su očito različiti.
Nažalost, ljudi uglavnom prihvaćaju medijski narativ, koji sve svodi na dvije stranke ili dva kandidata, dok drugi kao da i ne postoje. Ili su tu tek kao ukras. Tako i sad vidimo kako nam se nameću dva imena. Prvi je onaj kojeg je kao nestranačkog kandidata kandidirala stranka koja ga je svojedobno izbacila, jer se suprotno stranačkoj odluci kandidirao protiv kandidata te iste stranke. Drugi je ovaj aktualni. Podsjeća me ovaj izbor na onu priču o Scili i Haribdi, a još više na izjavu Cro Copa, kad je opisivao svoje ‘high-kickove’.
Ako se dobro sjećam, bilo je nešto u stilu: „Desna noga bolnica, lijeva groblje!“. Kakav izbor, ha? Uglavnom, ne izgleda dobro, nije neka ludnica. Ipak, koliko god mediji nametali svoju priču i stvarali privid dva pola, koji često djeluje kao jedan, konce na kraju ipak drže birači. I zato sam optimist, imam povjerenja u ovaj narod. Iako se neupućenom promatraču čini kako uporno biramo krive ljude, nije sve tako crveno. Možemo! mi i gore…
Evo, ima ta neka simpatična psihijatrica, supruga još simpatičnijeg supruga. Ni ona nije mrska medijima, koliko se može primijetiti. Ne znam, doduše, zašto bi ona htjela niti predsjednica, kad nam je dotični joj suprug davno poručio da nije naš. Nismo ni mi njegovi, ali kao da je to problem. Ne bi doktorica bila prvi predsjednik koji je njihov, a ne naš. Mene puno više brine nešto drugo. Ako bi ona zasjela na Pantovčak, to znači da bi morala napustiti svoj posao, a mislim kako nam je tu kao narodu ipak potrebnija. Zapravo, sve je jasno. Izaberemo li spomenutu psihijatricu, onda smo je stvarno i zaslužili.
Uz Zorana Primorca (nije bivši stolnotenisač) i doktoricu, još je pet kandidata za isto toliko godina na Pantovčaku. Svi oni, tako kažu, pripadaju toj famoznoj hrvatskoj desnici, svi se manje-više zalažu za isto, no svejedno ih je pet. Taman posla da bi sjeli, dogovorili se i stali iza jednog od njih. Kad već, je l’, žele isto. Ovako, postoji mogućnost da će jedno drugom pozobati glasove i otvoriti put drugoj strani spektra. Šteta, jer bila je ovo dobra prilika riješiti se barem jednog, kad je već onaj drugi preživio proljetno zaokruživanje. Ova superizborna godina stvarno je mogla biti takva, mogla su oba pasti, a na kraju bi i jedan i drugi mogli ostati. Ali, sami biramo, tako da nema smisla kukati.
Iako, kad bacim pogled u Siriju, koja na jednoj strani ima diktatora, a na drugoj ekipu koja skraćuje za glavu u direktnom prijenosu, shvatim da nama i nije toliko loše. Možda smo mi ipak malo previše razmaženi.