PIŠE: Ante JUKIĆ
Baš si nešto razmišljam… Prvi dio osnovne škole traje četiri godine, drugi isto. Kažu mi i da je srednja okvirno četiri godine. I taj neki fakultet također. Olimpijske igre su svake četiri godine, nogometna prvenstva također. Očito ima nešto u tome. Starije generacije možda nisu bile pametnije od nas, ali sigurno nisu bile ni gluplje. Ako su došli do određenih zaključaka, treba im vjerovati.
Četiri godine su izgleda optimalno razdoblje za završetak jednog ciklusa, ostvarenje cilja, prelazak na drugu razinu. Pa onda nije ni čudno što su upravo već spomenute starije generacije spoznale kako bi i jedan politički mandat trebao trajati toliko. Taman dovoljno vremena za provesti svoje zamisli u djelo. I onda, kad to napraviš, zahvaliti se na povjerenju i odjahati u suton. Ako nisi bio dobar, to će ti i sami birači poručiti na izborima. Ako jesi, povući ćeš se sam, a svojim nasljednicima ostaviti putokaz za dalje. Tako bi to, dakle, trebalo biti.
Nije lako biti političar. Zahtjevan je to i odgovoran posao, koji traži puno odricanja, a daje tek čast zbog toga što ste mogli nešto učiniti za dobrobit društva. Zapravo, svaki normalan čovjek bježi od politike, jer svi smo mi barem malo sebični i prije svega mislimo na sebe i svoj komfor. I zato bi meni bili potpuno razumljivo kad bi političari jedva čekali da prođu te četiri godine mandata, kako bi se vratili svojim životima. Tako je to zamišljeno. Imaš neku sposobnost i kvalitetu koju je zajednica prepoznala. Prihvatiš tu odgovornost i čast, daruješ nekoliko godina života i daš svoj doprinos, a onda prepustiš štafetu drugome. Jer, tako je pošteno. Trebaju i drugi pridonijeti.
Čudi me stoga što mi imamo puno političara koji nižu mandat za mandatom. Neki čak i cijeli radni vijek provedu u politici. Uvijek sam se pitao: „Kako, zašto?“, jer znam da ja to ne bih mogao. Ima i drugih stvari u životu. Imaju li takvi dugovječni političari nekakve koristi od toga, jesu li opijeni tim funkcijama i društvenim statusom kojeg one donose? Ili su možda toliki altruisti, pa jednostavno ne mogu drugo, nego raditi za dobrobit zajednice? Ako je ovo posljednje u pitanju, onda su to za mene pravi sveci. A takvima možemo izraziti samo divljenje i neizmjernu zahvalnost. Kako? Pa, svatko vjerojatno ima neki svoj način. Ja bih im zahvalio tako što ne bih glasao za njih. Dovoljno su oni žrtve podnijeli, bilo bi vrijeme nekome drugome preuzeti taj teret na leđa.
Ne znam, iskreno, skeptičan sam prema ljudima koji se ne daju s političkih funkcija. Jedan mandat je idealan, može i drugi proći kako bi se završili započeti poslovi, ali sve preko toga mi budi sumnju. Ili možda stvarno imamo toliko svetaca? Postoji i ta mogućnost…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.