Ulazak predsjednika Zorana Milanovića u aktivnu političku arenu ovogodišnjih parlamentarnih izbora (situacija se današnjom odlukom Ustavnog suda zakomplicirala, ali oni koji ga bolje poznaju znaju kako su šanse da za Milanovićevo odustajanje manje od nikakvih) gotovo nikoga nije ostavilo ravnodušnim. Prije njegovog dramatičnog obraćanja puku i otkrivanja političkih namjera sve je upućivalo na gotovo sigurnu pobjedu HDZ-a predvođenog premijerom Andrejem Plenkovićem i njihovih koalicijskih partnera.
Do trenutka kada je Peđa Grbin, inače ni po čemu poseban političar osim po visini, izrekao svoju najznačajniju rečenicu u političkom životu „Ja na ovim izborima neću biti kandidat SDP-a za predsjednika Vlade, dopustite da pozdravim Zorana Milanovića, nositelja SDP-ove liste u 1. izbornoj jedinici i uskoro predsjednika Vlade“ sve je teklo prema planu kojeg su krelirali Milić, Kabok, Obuljen Koržinek, Katičić i predsjednik HDZ-a Plenković.
Predizborna kampanja bila je mirna, svi su bili relativno blagi prema političkim oponentima i sve je izgledalo kao nezanimljiv skup političkih procesa koji predstavljaju formalnost. Većina građana i analitičara već je upisala izbornu pobjedu HDZ-a i započele su kalkulacije treba li HDZ u postizbornu koaliciju ići s Domovinskim pokretom i tako se nakon osam godina odmicanja približiti desnom biračkom tijelu ili trebaju nastaviti putem kojim su do sada išli s Hrebakom, Zekanovićem i manjinama pokazujući svoj proeuropski lijevo centralistički progresivni smjer.
Sve je bilo spremno, izbori su trebali poslužiti kao uvertira za Europarlamentarne izbore i dati na težini HDZ-ovim europarlamentarcima koji se pored SDP-ovih prekaljenih boraca Tonina Picule, Biljane Borzan i Freda Matića čine kao studenti na razmjeni u Bruxellesu. Sve je bilo spremno, a sada više nije!
Nakon dramatičnog prošlog tjedna, ovaj vikend započeli su izborni skupovi, galvanizacija birača i velika polarizacija na one koji vole premijera Plenkovića i one koji više vole predsjednika Milanovića. Malo je onih koji vole obojicu, pogotovo u redovima stranaka koje računaju na prelazak izbornog praga.
U nogometno navijačkom svijetu veliku polarizaciju napravili su Hajduk i Dinamo, a ostali klubovi koliko god bili kvalitetni i uspješni u pojedinim sezonama ne uspijevaju privući navijače iz drugih krajeva. Dinamo i Hajduk svoje navijače imaju u svim krajevima Hrvatske, ali u Karlovcu malo ljudi navija za Osijek.
Slična polarizacija događa se u politici, prema zadnjim anketama postoci popularnosti rastu HDZ-u i SDP-u, a ostalim strankama padaju ili stagniraju. Slično je i s premijerskim kandidatima. HDZ ovakvom polarizacijom dobiva glasove desnog biračkog tijela iako ih ničime nije zaslužio, a SDP dobiva glasove svih onih koji su protiv HDZ-a koje isto tako ničime nije zaslužio. Izgleda kako rad HDZ-a i SDP-a nije ono zbog čega će ljudi glasati za njih nego animozitet prema suprotnom polu.
Godinama smo slušali sintagmu kako su HDZ i SDP isti, pa se sada postavlja pitanje odakle nam dva pola koja predvode dvije iste stranke? Jesu li hrvatski građani stvarno toliko zaluđeni navijači da vide samo Plenkovića i Milanovića ili su spremni odbaciti polarizaciju i mahanje crvenim ili plavim krpama pa birati nekog trećeg?
Ovakva polarizacija nikako ne odgovara ostalim strankama jer one svoju popularnost temelje lokalno, kao što je primjer s klubovima u nogometu, Osijek je popularan u Osijeku, Rijeka u Rijeci, ali u Vinkovcima i Puli malo tko navija za navedene klubove.
Ovakvom polarizacijom na izborima će gotovo sigurno slaviti jedan od „zagrebačkih dečki“ za koje se zna da potječu iz istih društava i sličnih obitelji. Ostali „klubovi“ Penava, Grmoja, Puljak i Benčić teško će biračima objasniti kako treba odustati od poticanja polarizacije društva i navijati za klub koji igra nogomet kakav voliš gledati. Neradna srijeda svima je prilika da pokažu svoju kreativnost i ljude koji nisu umorni od tjedna izazovu da dođu na „stadion“.
