PIŠE: Ante JUKIĆ
Kad bi zamijenili biografije naših premijera i predsjednika, te maknuli imena, malotko bi uopće primijetio razliku. Godinama relativno blizu, sličnog okruženja u kojem su rasli, sličnih vrijednosti koje im je to okruženje usadilo. Od malih nogu odgajani i pripremani za politiku i diplomaciju, bez previše doticaja s vanjskim, realnim svijetom. To što su završili u suprotnim političkim taborima doima se kao tek splet okolnosti; i jednog, i drugog vrlo lako možemo zamisliti i na drugoj strani.
Sve ovo, naravno, ne znači kako su stari prijatelji ‘u dlaku’ isti, neke razlike postoje. Prije svega, u izričaju. Premijer je pravi izdanak briselske škole. Naočit, elokventan, s mnoštvom stranih jezika u malom prstu. Između ostalih, i hrvatskim. Može govoriti satima, a ne reći – ništa. Zbog korištenja modernih napredno-progresivnih izraza i jezičnih konstrukcija, premijerovi javni istupi djeluju nedostižno običnim smrtnicima, iako sadržajno u njima nema ništa posebno. Toliko je to narodu nerazumljivo, da je često potrebna i interpretativna izjava koja objašnjava o čemu se zapravo radi. Premijer je uglavnom odmjeren i smiren. Tek ponekad, ako ga se izbaci iz takta, zna izaći iz uobičajenog obrasca ponašanja i tad možemo vidjeti njegovu ciničnu i sarkastičnu stranu. Ako ga se malo više naljuti, postaje arogantan i bahat, a usudi li ga se netko do kraja ražestiti, spreman je i na fizički obračun. I to ne bilo gdje, nego u Hrvatskom državnom saboru. Uglavnom, postoje dva premijera. Prvi je onaj uglađeni, koji sav hihoće dok se druži s Jean-Claudeom (a nije Van-Damme), Ursulom i ostalom briselskom elitom, a drugi onaj iz obračuna s hrvatskim političkim neistomišljenicima koji nisu na njegovoj razini.
Predsjednik je, pak, pun direktniji i ‘siroviji’ od prijatelja s Markovog trga, kod njega nema previše uglađenosti. Njegov rječnik daleko je od briselskog, često je puno primjereniji ulici i birtiji, nego predsjedniku države. Nije on, doduše, oduvijek bio takav. U ranijim fazama svoje političke karijere i predsjednik je imao finije manire, no nakon što je zasjeo na Pantovčak, u potpunosti se oslobodio i razvezao jezik. Nekad ni on sam ne zna gdje udara. Čak je i radikalno promijenio neke svoje stavove, toliko da neki Hrvati u njemu vide nešto što on nikad nije, a vjerojatno ni neće biti.
I kad se onda suprotstave takva dva stila komunikacije i nastupa, dobije se ovo čemu svjedočimo zadnjih pet godina. Vječni sukobi. Jedan nešto kaže, drugi to prokomentira, pa onda onaj prvi prokomentira taj komentar, i tako unedogled. Poput male djece, da se mala djeca ne uvrijede. Stvarno mučno za gledanje i slušanje, bilo bi i da je u pitanju bilo tko, a ne dva najvažnija političara u državi. Nekad to izgleda toliko isforsirano i napadno, da bi netko mogao pomisliti kako je sve to zapravo dobro osmišljeni igrokaz od kojeg koristi imaju obojica.
Druga velika razlika između premijera i predsjednika su izbori. Prije svega oni parlamentarni, na kojima su kao predsjednici predvodili svoje stranke. Ruku na srce, što god mislili o njima, činjenica je kako je premijer tu svemirski brod za svog prijatelja, on je dobio praktički sve izbore nakon što je stupio na hrvatsku političku scenu. Aktualni predsjednik je, pak, vječiti gubitnik po tom pitanju. On je dobio jedino one izbore koji su mu doslovno pali u krilo, kad god je postojala i najmanja šansa za poraz, tu je šansu objeručke prihvatio.
Ipak, priča o premijeru izbornom pobjedniku i predsjedniku izbornom gubitniku ima jedan ‘ali’. Premijer je dobio sve izbore, ali niti jedne svojim imenom i prezimenom, uvijek kao predsjednik stranke. A to je uspjelo i mnogima prije njega. Zlobnici bi rekli kako on ni predsjednik vlastite stranke nije postao neposrednim izborom, kako mu je i to servirano na pladnju, po principu ‘jedan član, jedan glas, jedan kandidat’. I tu sad dolazimo do još jedne razlike između starih prijatelja.
Predsjednik, koliko god izbora prije toga izgubio, barem je jedne, one predsjedničke, dobio neposredno, svojim imenom i prezimenom. On se uvijek može pozvati na taj legitimitet i te stotine tisuća glasova birača koji su baš njega zaokružili, dok će kod premijera to uvijek ostati visjeti u zraku. Uvijek će se postavljati pitanje – je li do njega, do stranke ili možda i do Bruxellesa? Koliko god se trudio to sakriti, premijer je osoba izraženog ega i nema sumnje kako ga barem malo pogađa nedostatak legitimiteta kojeg ima u odnosu na svog prijatelja.
Nadolazeći predsjednički izbori bili su možda i posljednja prilika za direktan obračun starih znanaca, prilika da se konačno vidi tko imenom i prezimenom može pridobiti više glasova. S obzirom na to da je odradio popriličnu premijersku dionicu i ostvario, kako sam kaže, sve strateške hrvatske interese, mislio sam kako će predsjednik Vlade izaći iz zone komfora i tražiti potvrdu svoje popularnosti u narodu, no on se ipak odlučio igrati na sigurno. Zbog čega vjerojatno nikad nećemo saznati tko je od njih veća faca.
Moram priznati, malo mi je žao ovaj cijenjeni dvojac neće svoje verbalne medijske okršaje prebaciti u političku arenu. No, opet, ima to i dobru stranu. Što kad bi se, recimo, baš njih dvojica našla u drugom krugu, pa da moraš nekoga odabrati? To bi tek bila briga. Slatka, naravno.