PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Ajd sad ti meni reci; tko od nas nije sanjao da će igrati u Juventusu?! – iznenadio me pitanjem Tomislav „Rupa“ Rupčić dok smo završavali po tko zna koji krug pod budnim okom (i nasmiješenim brkom!) trenera Željka Turde. Ljetne pripreme vinkovačke Lokomotive su ušle u drugi tjedan, a baš taj drugi mi je, uz prvi, treći, četvrti i peti, uvijek bio najteži. Dok sam paralelno pokušao doći do zraka i sjetiti se koji sport treniram, jer loptu nismo vidjeli danima, razmišljao sam o Rupinim riječima.
Bio je potpuno u pravu, jer svi su klinci isti, razlika je samo u klubu koji sanjaš; Juventus, Barcelonu, Liverpool, Bayern, Real…
Ja sam tih godina maštao da u dresu AC Milana zabijam „škaricama u rašlje u 90. minuti kod rezultata 2-2“.
Vjerujem da su i današnji dečkići takvi, niti jedan sigurno ne legne u krevet i prije spavanja izgovori molitvu: „Dragi Bože, molim te da devet godina igram u Lokomotivi, odradim posudbu u „Meteoru“ iz Slakovaca, odem u Dilj, pa u Viroviticu, „Mladost“ Antin, „Bratstvo“ iz Gornjeg Bazja, NK Otok, „Zrinski“ Tordinci, „Hrvatski Sokol“ Mirkovci i završim karijeru u „Tomislavu“ iz Cerne. Amen.“
Te „devedeset i neke“ sam imao „dvadeset i nešto“ godina i igrao u Lokomotivi, 911 kilometara udaljenoj od San Sira. Bio sam sretan i čvrsto na travi jer i najveći sanjari među nam nakon nekog vremena svoje ambicije stave u realnije okvire. Nije to odustajanje od snova, nego jednostavno zdrav razum… U mom slučaju, taj „realniji okvir“ sam mogao pogoditi loptom s treninga, samo da sam imao malo jači udarac. Lokomotivu i Cibaliju su tada dijelila dva ranga natjecanja i cesta…
Gledajući s odmakom od dvadesetak godina, samo sam dobio potvrdu onoga što sam sve vrijeme znao; najveći razlog što u karijeri nisam „dobacio“ dalje od 2. lige je jedna, navodno vrlo bitna, stvar… Talent. Točnije, manjak istog… Pokušat ću to objasniti ovako:
kad je Bog dijelio talent za nogomet, samo odabrani su došli u ponedjeljak i dobili kompletan paket.
Rijetki su pozvani u utorak i pokupili ostatak najboljih stvari (bilo je tu „driblinga“, „centaršuteva“, „dugih lopti“, “nogometne inteligencije“)… U srijedu je već bio „sale“ kao i u četvrtak, a u petak su na red došli niželigaški stoperi i bekovi po ono što je ostalo… Ja sam došao tek iduću srijedu… Bogu je ostao samo „defenzivni skok“ i „klizeći start“. Može, Bože, daj šta daš…
Uz tu sitnicu, sigurno mi nije pomoglo što sam ozbiljno počeo trenirati tek u 17. godini, dakle u dobi kad u Cerni nogometaši već prave planove što će raditi po skorom završetku karijere. Draže su mi bile tekme na „Teniskom“ i „Lokosima“, opušteno i bez taktičkih zahtjeva, nego autoriteti, stega, suho trčanje, ljetne pripreme i „čovjek čovjeka“…
U 25 godina igranja, nikada nisam bio ozbiljno ozlijeđen. Najgore ozlijede čak ni nemaju veze s nogometom; rasječeno stopalo na kirbaju i pad sa „Vespe“ rijetko tko bi ubrojao u nogometne ozlijede. Kod svih trenera u svim klubovima sam igrao, a trenirati sam obožavao. Nisam bio ni preveliki bećar, cugao sam samo u dva slučaja: kad sam žedan i kad nisam… Jednostavno rečeno, ništa i nitko me nije sprječavao da napravim veću karijeru, čak mogu i reći da sam često imao i „vjetar u leđa“ i protekcije u pojedinim klubovima.
Ipak, kada bih u 3 ujutro na šanku neke opskurne birtije u Kolodvor kvartu, znatiželjnom konobaru pokušao objasniti zašto „nisam uspio“ u nogometu, najlakše bi mi bilo vaditi se na – neozbiljnost. Cijeli život sam nogomet doživljavao kao zabavu pa sam se tako i ponašao, ne praveći iznimke; bilo u „Hrvatskom sokolu“ iz Mirkovaca kad bi nas na trening došlo dvojica(!) ili na pripremama Cibalije kad bih se prije tekme zagrijavao s velikim Mladenom Bartolovićem. Pod pojmom „neozbiljnost“ ne mislim na izostajanje s treninga, nedolazak na utakmice, tučnjave sa suigračima i svađe sa trenerima (to bi išlo u rubriku „bezobrazluk“ ili „klošarenje“ i to sam prezirao), nego na jedno opuštenije shvaćanje nogometa i stvari uz nogomet. Svi su nosili crne kopačke, svoje sam obojao u crveno… Na utakmicama sam nosio znojnicu oko glave po uzoru na NBA igrače… Bojanje kose i lakiranje noktiju… Popis je dugačak.
Često su mi odlasci na utakmice Cibalije i repke bile važnije od vlastitih.
Najbolji primjer za to je bizarna klauzula prilikom pregovara o prelasku u drugi klub. To je izgledalo otprilike ovako:
– Kakvi su tvoji uvjeti? – upitala bi delegacija zainteresiranog ligaša, misleći na financije, naravno.
– Tijekom sezone me morate pustiti na dvije gostujuće utakmice reprezentacije.
Smijeh! Zatim, kad bi vidjeli da se ne šalim, nastupalo bi čuđenje. Pa pristanak… Tek tada smo razgovarali o ambicijama kluba i lovi… A u tim pregovorima sam bio „tvrd“ kao Homer Simpson… Dakle, OVAKO.
Kad bi me tada pitali da biram između Paola i Paola, unatoč snovima o AC Milanu, uvijek bih izabrao ovog drugog.
Inače, prvi Paolo iz ove dvojbe je Maldini, sjajan igrač bez mrlje u karijeri, a drugi je Di Canio, baraba, zajebant i mangup. Jednostavno, uvijek sam više volio nogometaše „ljude“, osobe sa svim uobičajenim vrlinama i manama, nekoga koga bi mogao zamisliti da pije s tobom cugu kod gazde Tileta ili sjedi do tebe u kombiju za „gostovanje“. Htio sam biti takav…“Uno di noi“…Momak iz kvarta… A zna se kako takvi završe… OVAKO.
Zahvaljujući svemu (ili da kažem „unatoč svemu“?), imao sam dvije velike prilike da provjerim jesam li možda ipak sposoban za nešto više. Kasnih devedesetih u Vukovaru ’91. se stvarala ekipa za 1. HNL i bili su iznimno zagrijani da me odvedu tamo. Zvali su, dolazili na tekme, intervenirali preko meni bliskih ljudi, nudili odlične financijske uvjet, ali sam sve ponuđeno glatko odbio! Nisam htio otići iz Lokomotive! Te godine smo ispali iz 3.lige i vjerojatno bi svatko iole normalan pobjegao, ali ja sam davno u „Sportskim“ pročitao izjavu Franca Baresija, kapetana Milana, i sada sam imao priliku postupiti kao jedan od mojih idola iz djetinjstva. Naime, Milanezi su 1980. godine zbog skandala s namještanjem utakmica (čuveni Totonero!) izbačeni u Serie B, većina igrača se razbježala, a Franca je doslovno tražilo pola nogometne Europe…
„Kapetan ne napušta brod koji tone“,
izrekao je tada Capitano i do kraja vremena se, kao pacemaker, ugradio u srce „rossonera“, ali i svih ultrasa na planetu…
Da, ostao sam u Lokosima i to je bio „strike one“. O drugoj propuštenoj šansi bit će govora u nekom od idućih tekstova, a očekujte storiju koja uključuje Međugorje, DMX-a, trenera Mileta Petkovića, FK Željezničar, oveću skupinu Kineza, pregršt psovki i jednu razbijenu glavu.
UPOZORENJE!!! IDUĆE REČENICE NE BI TREBALI ČITATI DIJABETIČARI I OSOBE ALERGIČNE NA SLATKO!
Vrijeme provedeno u svim klubovima kojima sam igrao (oni navedeni u „molitvi“, ako netko nije shvatio), ljudi koje sam upoznao i doživljaji vezani uz igranje s njima su neprocjenjivi! Znam da će zvučati otrcano kao donji dio moje plave Adidas trenerke, ali to su stvari koje novac ne kupuje! Klubovima sam dao svoje najbolje godine, a oni meni prijatelje i uspomene za čitav život… I pokoju kunu. I da mi danas netko ponudi da svoju 25-ogodišnju nazovi karijeru i sve vezano uz nju mijenjam za AC Milan, galmur, pune stadione, golove, slavu i novce, samo bih ga pogledao i rekao: „MOŽE, NARAVNO!!!“