Kaže narod, kad te neće, onda te baš neće. A i stari dobri Edward Murphy imao je štogod reći o tome. Najbolje to na svojoj koži u posljednje vrijeme osjećaju trgovci i ugostitelji. Prošle godine, naime, Valentinovo je palo na Pepelnicu, a ove se poklopilo s masovnim bojkotom svega živog. Taman ljudi malo došli sebi nakon onog zaključavanja i izolacije, i onda opet dvije godine zaredom ‘ćorak’. Ništa dragi moji, više sreće nagodinu, što drugo vam reći. Ne kaže se uzalud – treća sreća.
Tako nam je, eto, ovo Valentinovo dobrim dijelom prošlo bez onoga što ovaj dan čini onime što jest. Ili je možda baš bez toga ono što bi trebalo biti? I otkud uopće sveti Valentin u ovoj priči? Pomalo slučajno, kao što je to slučaj i s mnogim drugim svecima. Martina se, tako, povezuje s vinom isključivo zato što je preminuo u doba godine kad dozrijeva mošt, iako se radi o asketu koji nikakve veze nema s ‘kapljicom’. Valentin je u priču sa zaljubljenima došao također zbog datuma. S obzirom da joj prethodi iznimno sadržajno božićno razdoblje, a slijedi korizma, veljača je od ranih dana kršćanstva bila vrijeme za velike proslave, ponajviše vjenčanja. A kako je spomendan svetog Valentina baš u to vrijeme, eto i priče. Za sve ostalo pobrinuo se kapitalizam.
Bilo bi zanimljivo čuti, što sveti Valentin ima za reći na ovo moderno obilježavanje svog spomendana. To ne znamo, ali zato znamo što o ljubavi kaže ‘zaručnica’ koju je on slijedio, i za koju je u konačnosti i život dao. Jedan od najpoznatijih i najcitiranijih kršćanskih tekstova je Hvalospjev ljubavi iz Pavlove Poslanice Korinćanima. Evo kako na ljubav gleda ovaj veliki svetac…
„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav– to troje –ali najveća je među njima ljubav.“
Eto, sve je zapravo vrlo jednostavno. Ljubav je najveće blago u životu, bez nje ništa nema smisla. Ali, nije ohola, ne nameće se, nije nepristojna, ne pamti zlo. Ukratko – ljubav se živi.
Nažalost, ljubavi se danas dogodilo isto što i mnogim drugim uzvišenim pojmovima. Previše se koristi, neprestano je na usnama, pa je izgubila svoje pravo značenje. Toliko, da se osobno strašim što slijedi, kad se počne govoriti o ljubavi. Od one izvorne, prema Bogu i čovjeku, došli smo do mnogih drugih ‘ljubavi’ i čini se kako (ni) ovoj inflaciji kraja nema.
I Valentinovo također daje svoj doprinos ovom odmaku od izvorne ljubavi, to svi vidimo. Darivanje na ovaj dan ponekad ima veze s ljubavlju, kao i ono božićno s Kristovim rođenjem. No, ne treba sad ići u drugu krajnost i u potpunosti obesmisliti darivanje na Valentinovo. Nema ništa loše u tome ponekad i na taj način iskazati pažnju voljenim i dragim osobama. Lijepo je staviti duhovno i nematerijalno ispred materijalnog, ali ni s tim ne treba pretjerivati.
Znate li, uostalom, tko se najviše poziva na svetog Pavla i ljubav koju se ne može kupiti? Pa, jasno, Škoti i Bračani…