PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
”Možeš promijeniti ženu, političko mišljenje, državljanstvo, možeš promijeniti čak i vjeru. Ali, klub za koji navijaš, to ne možeš, nikada!”, riječi su to poznatog francuskog filozofa s prijelaza stoljeća, a koji se u slobodno vrijeme pomalo bavio i nogometom.
Eriče, obožavao sam te uvijek, među Top 10 si najdražih mi igrača svih vremena, ali daj uglavi neku klauzulu u tu svoju izjavu tipa: „Osim u slučaju da si za svoj NOVI KLUB saznao naknadno…“ ili „Preseljenjem u novi grad možeš navijati za drugi klub“, „…u slučaju ratnih stradanja…“… Bilo što!
Otkad sam stao na svoje grbave „okserice“, navijao sam za Dinamo… Onaj zagrebački. Stari je bio dinamovac pa je to i logičan slijed događaja. Rođen sam 1975. godine u Cerni, od druge do osme godine sam živio u Gunji i nogomet sam gledao samo na televiziji. Iz tog razdoblja se sjećam svog prvog idola Paola Rossija i samo jedne „navijačke“ situacije; popularne su bile neke žvake uz koje dobiješ preslikač za majicu klubova Velike četvorke (za čitatelje rođene nakon raspada Azre, jugoslavensku Veliku četvorku su činili Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda). Naravno, kupio sam paketić s Dinamovim grbom i ostalo mi je bibera za još jedan. Došao sam starom Mati na posao u šumariju i rekao nešto tipa: „Imam za još jedan, kupit ću C. zvezdu“, jer je Zvezda bila najuspješniji klub u Jugi.
„Ne, ne, ni slučajno! Kupi Hajduk!“, naredio je stari Mata, a ja dugo nisam mogao dokučiti zašto Hajduk, kad je Zvezda bila bolja.
U periodu od 1980. do 1984. smo gradili kuću u Vinkovcima pa smo često bili na relaciji Gunja-Vinkulja. Tada sam saznao da postoji još jedan Dinamo… I te kakav Dinamo! Prva sjećanja na našeg drugoligaša su ujedno i najbolnija, a ovo što ću sad napisati ne znaju ni moji najbliži prijatelji (ali zna Ivo Stepić!, op. a.) jer to nerado spominjem. Shvatit ćete i zašto.
06. lipnja 1982. godine smo obiteljski doputovali na nekakvu, navodno jako bitnu, utakmicu u Vinkovce… Čekaj, može li biti bolji početak navijačke karijere; prva utakmica u životu, ujedno i prvo gostovanje i odmah „ta“ tekma, najveća ikada!
Ali ne! Brat Marko i ja smo odlučili ostati kod strica i strine u Zagrebačkom bloku i igrati (!!!) nogomet, silno se čudeći buci koja je dolazila iz pravca centra. U pet navrata je galama postala zaglušujuća!. Tu epizodu iz mog djetinjstva si nikada neću oprostiti i ako me ikada posjete Doc i Marty u svom „DeLoreanu“, ne moraju pitati kuda i KADA idemo!
Navijačkim načinom života sam se zarazio 84. godine doselivši u VK. Kasnije me zbog toga i majka Mara vodila liječniku koji me pregledao i konstatirao: “Gospođo, imam dobru i lošu vijest za Vas.“ Nakon dugih trenutaka zlokobne tišine, liječnik je smirenim glasom punim suosjećanja, priopćio nastavak:
„Dobra je da se s tom infekcijom može, uz veće ili manje smetnje u privatnom životu, školovanju i karijeri, doživjeti starost.“
„A loša!?‘“, upitala je zabrinuta mati, skrivajući suze.
„Neizlječivo je!“
Stari, buraz i ja smo sjedili na sredini „zapada“ stadiona Mladosti i ono što pamtim je najbliže što ćemo ikada doći engleskom shvaćanju nogometa. Na utakmicama je redovno bilo oko 7-8 tisuća ljudi, a na onim s većim klubovima i 15.000. Momentalno sam se zaljubio u buku, gužvu, galamu, duhovite i proste povike „objektivne vinkovačke publike”, činjenicu da u krugu od dvadeset metara od mog mjesta sjede isti ljudi sa svojim godišnjim ulaznicama. Čak i one drvene letve za sjedenje su mi bile super (sjećam se da su kasnije protiv Marsonije iskorištene u druge svrhe).
A nogomet!? Nogomet je bio atomski! Međutim, brzo sam se „uhvatio“ kako svaku drugu nedjelju jurcam na stadion, ali ne zbog gore navedenih stvari. Kao drogiran sam gledao oveću grupu momaka smještenih na „stajanju zapad“, ni 5 metara od naših sjedala, lijevo od tunela gdje su izlazili igrači i „sudije“. Ti momci su bili glasniji, jači i definitivno luđi od ostatka tribine. Bili su „ultra“! Upijao sam sve njihove pjesme, fore, dobacivanja i psovke… A psovali su tako da mi je jednom krenula krv iz ušiju. Njihov nastup je evidentno pozitivno utjecao na igrače, ali je zabavljao i cijeli stadion. U tom trenutku sam odlučio što želim biti kad narastem: ja ću biti oni!
1987. smo ispali iz 1. lige, a već (ili tek!) iduće godine sam otišao na prvo gostovanje. Imao sam 12 godina, Dinamo (Z) je igrao u Osijeku pa sam se ukrcao na vlak s ovećom grupom Vinkovčana. Nije dobro završilo, a pri tom ne mislim na rezultat. Na tekmu sam poveo Slavena „Lešu“ Lešića, prijatelja iz ulice koji je tada imao 9 (!!!) godina i koje me je uvjeravao da su ga starci pustili na tekmu. Nisu…
Kad smo došli kući, čekalo nas je valjda pola kvarta željno sočnih detalja i malo starog, dobrog nasilja… Dočekali su oboje, a Lešo i ja smo bili prvi Kanovčani koji su dobili zabranu odlaska na športska natjecanja. Roditeljsku….
To me nije obeshrabrilo pa sam idućih par godina održavao paralelnu vezu sa dva Dinama. Žena (Dinamo Vinkovci) nije bila ljubomorna na švalerku (Dinamo Zagreb) i skladno smo živjeli u poligamiji. Sa svojim Kanovčanima sam bio više- manje redovan na vinkovačkom stadionu, išli smo još dva ili tri puta u Osijek i to je bilo to.
Tih kasnih 80-ih nisam išao u grad pa sam ekipu mogao upoznati samo na dva mjesta: u školi i na stadionu. Pohađao sam 6. školu i nisam morao dugo tražiti istomišljenike: Nemeš, Tuta, Šesto, Želja Šimunić i moja malenkost sjedili smo zajedno na „izbornoj“ iz Hrvatskog. Ta dva sata su nam bila idealna za „brainstorming“ o našem drugoligašu u kojem smo se nabacivali idejama oko pravljenja zastava, izgleda grba, dizajna dresa i onog najbitnijeg – imena naše grupe.
Vinkovačke navijače su tada zvali jednostavno „Vinkovčani“, ali bilo je nekih pokušaja da se proguraju nazivi „Šokci“, „Momci iz Vinkovci“, „Čarugini momci“, „Chaos boys“ i, meni posebno drag prijedlog: „Beduini“! Majke mi, „Beduini“, a autor je bio tada jedan od vodećih momaka mlađe ekipe Ivan „Mujo“ Muškić. Zamislite danas recimo prijenos s Wembleya i Željka Velu kako uzbuđeno komentira: „Ponovno su navijači potegnuli iz svih krajeva Lijepe naše i svijeta!!!
Tu je Armada, Torcida, Bad Blue Boysi, vinkovački Beduini, šibenski Funcuti, zadarski Tornado…“.
Ako već nije ime nije bilo dovoljno dobro za grupu, već vidim neku podgrupu u budućnosti.
Nakon dugog mozganja, koja su ponekad nepristojno prekidana od strane drugarice Balić: „Navijači, sve je to lijepo, a šta ćemo s Matošem, Tadijanovićem i Cesarićem!?“ (bio sam uvjeren da je drugarica nešto pobrkala jer navedeni nikad nisu igrali u vinkovačkom Dinamu…), osnovana je podgrupa Vinkovčana pod imenom „Aurelia“! Zvučalo nam je moćno, bilo je originalno, naslanjalo se na povijest grada i… Zvučalo nam je moćno!
Lagao bih kad bi rekao da smo sad svi mlađi bili „Aurelia“. Stariji momci sa „šestaka“ (brat Marko, Mujo, Tajson, Ćato, Pančo, Nikša…) su vrtjeli svoj „film“ na tribini i već furili na gostovanja, gradski dečki su imali svoju briju i nisu imali pojma tko smo mi, a Kanovčani (Ica, Klarić, Špile, Jura, Toca, Suba, Kiki , Gnjurac…) su bili ekipa za sebe… Kad bolje razmislim, „Aurelia“ smo bili samo nas petorica, dakle, k’o „New kids on the block“.
Život se često našali sa nama pa se tako dogodi da osobi koja obožava Cibaliju prvo gostovanje bude Osijek – Dinamo, prva velika utakmica Crvena zvezda – Partizan (?!), a prva međunarodna u Zagrebu… Biografija kao stvorena za prešutit.
Mišljenja sam da, kao i svaki prosječni 46-godišnjak, imam nekih mana, vrlina, mana, karakteristika, mana i postignuća po kojim bi me ljudi mogli prepoznavati, pa i pamtiti, ako ćemo ići tako daleko. Kad bih mogao odabrati samo jednu, volio bih da to bude:
– Je l znaš njega? Ma znaš ga sigurno iz grada…?
– Nemam pojma! Na kog misliš?
– Ma, znaš ga 100%! Onaj… Onaj – navijač!
NASTAVLJA SE…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.