PIŠE: Ante JUKIĆ
Točno je četvrt stoljeća prošlo od smrti prvog predsjednika samostalne i neovisne Hrvatske, no njegov lik i djelo još uvijek su predmet analiza i rasprava. Dr. Franjo Tuđman danas je svojevrsni ‘jocker’, kojim se maše kad se ne može obrazložiti svoj stav. Na njega se poziva ovisno o potrebi. Čine to svi, i oni nacionalno osviješteni, ali i oni koji hrvatsku državu i Tuđmana ne mogu smisliti. Ne zbog nekih drugih razloga, nego prvenstveno zbog toga što je Hrvatska pod njegovim vodstvom ostvarila njihove najcrnje snove. I to mi je posebno zanimljivo, kad netko, tko je praktički cijelu svoju političku karijeru posvetio pljuvanju prvog hrvatskog predsjednika, kaže: „To ni Tuđman nije/ne bi učinio“. Odjednom, eto, on od omraženog negativca postaje neupitni autoritet čije odluke se ne preispituju.
Analizirati političku i društvenu ostavštinu Franje Tuđmana možemo satima i nikad se nećemo složiti oko svega, no u jednom se ipak možemo. Prvog hrvatskog predsjednika već evo 25 godina nema među živima i stvarno je vrijeme prestati ga koristiti kao argument u političkom životu. On je djelovao u jednom potpuno drugačijem vremenu i njegove odluke se mogu procjenjivati samo uzevši u obzir okolnosti u kojima je Hrvatska bila tada. Svi aktualni političari koji sebe smatraju ozbiljnima trebali bi svoje odluke i stavove obrazlagati jasno, nedvosmisleno i iz sadašnje perspektive, a ne se pozivati na čovjeka kojeg nema već dva i pol desetljeća i za kojeg ne možemo znati kakve bi odluke donosio u 2024. godini.
Za početak, možemo li Franju Tuđmana uopće zvati predsjednikom u pravom smislu riječi? Domovinski rat službeno je završio mirnom reintegracijom Podunavlja početkom 1998. godine, a on je preminuo 1999. godine, i to nakon što je već neko vrijeme bio bolestan. To znači da bi njega točnije bilo zvati ratnim zapovjednikom ili zapovjednikom oružanih snaga, jer je praktički cijeli svoj predsjednički mandat odradio u vremenu kad je Hrvatska bila u ratu. A ratno vrijeme je, kao što znamo, posebno. U takvim okolnostima donose se drugačije odluke, odluke koje je teško ocijeniti s odmakom od 25 godina, u vrijeme kad ljudi ne ginu i kad nije upitno hoće li projekt nezavisne i samostalne Hrvatske u okviru svojih granica uopće zaživjeti.
Kao primjer takve odluke naveo bih ustupke koji su učinjeni srpskoj nacionalnoj manjini u zamjenu za mirnu reintegraciju Vukovara i Podunavlja te 1998. godine. S današnjeg aspekta, kad vidimo kamo su nas ti ustupci doveli, razumljivo je što mnogi takvu odluku smatraju pogrešnom, no koja je bila alternativa u to vrijeme? Upustiti se u novu bitku, koja bi donijela još žrtava i razaranja? Lako je sad reći kako je trebalo problem riješiti jednom i zauvijek, ali stavimo se u poziciju majki čiji bi sinovi išli u bitku u tom slučaju.
Koja to majka ne bi prihvatila pravo da Srbi u Vukovaru za 25 godina imaju pravo na ćirilicu ili da neki Srbin iz Trpinje bude aboliran za svoje sudjelovanje u ratu, u zamjenu za to da njezin sin ostane kući, umjesto da s glavom u torbi krene u neizvjesnost? Svi koji iole poznaju ovu tematiku znaju kako abolicija ne znači oprost ratnih zločina, nego svojevrsno pomilovanje za sudjelovanje u oružanoj pobuni. Nije ni to idealno rješenje, ali takvog u toj situaciji nije bilo. Uostalom, nije to ni svojstveno samo Hrvatskoj, to je nešto što svi ratni pobjednici čine kako bi život krenuo dalje. Ratni zločini su druga priča, no netko to, ili ne zna, ili svjesno podvaljuje ovu tezu o oprostu zločina kako bi, između ostalog, oblatio i prvog hrvatskog predsjednika.
Ovo je samo jedan primjer koji zorno oslikava koliko je teško donositi odluke za vrijeme rata i koliko treba biti vrlo oprezan u ocjenjivanju istih. Slično je i s tom nesretnom privatizacijom, koja je ipak kompleksnija priča od one koju Tuđmanovi ‘obožavatelji’ pokušavaju progurati. Prelazak iz komunizma u kapitalizam je kompliciran, i opet, nije to samo nama bilo svojstveno. Iste probleme prošle su i mnoge druge države srednje i istočne Europe u devedesetim godinama prošlog stoljeća, a nisu sve imale Tuđmana za predsjednika. Te famozne tvornice su, nažalost, po svim principima slobodne ekonomije bile osuđene na propast, koliko god nekome možda bile drage i budile lijepe uspomene. Baš zato je tragično kad današnji političari, od kojih neki ratišta nisu vidjeli i kojima ni ptičjeg mlijeka ne fali, koriste predsjednika Tuđmana kao argument za svoje odluke, kakve god one bile.
Nije ovo nikakvo idealiziranje Franje Tuđmana, nego skretanje pozornosti na kompleksnost nekih odluka koje je morao donositi za vrijeme rata, a koje mu mnogi stavljaju na teret. Sigurno je kako ima mnogo toga zbog čega se opus prvog hrvatskog predsjednika može preispitivati, no ove odluke iz vremena kad je Hrvatska bila debelo u ratu i s neizvjesnom budućnošću posebna su kategorija i ne bi ih trebalo miješati s nekim drugima. I na kraju, kao što sam već naglasio, predsjednik Tuđman u 2024. godini može biti samo simbolički argument u političkim raspravama, a nikako ne glavni, što je danas često slučaj. Taman da su i sve odluke i zakoni koje je donio loši, imali smo dovoljno vremena kako bi njegove greške ispravili.
Hrvatska je danas, 25 godina nakon smrti predsjednika Tuđmana, punoljetna po svim zakonima, no jesmo li zaista punoljetni u punom smislu riječi? Jesmo li sazreli kao država ili nas još uvijek muče dječje bolesti? Odgovor na ovo pitanje, nažalost, dobivamo svakodnevno. Hrvatska je danas puna onih koji je nikad nisu želji kao samostalnu državu i koji je nikad neće prihvatiti kao svoju Domovinu. No, dok se to se nekako još i može progutati, činjenica da su mnogi jako dobro plaćeni novcem iz državnog proračuna kako bi potkopavali temelje te iste države, fenomen je svojstven samo Hrvatskoj. Tek kad se riješi tog jarma, Hrvatska će u punom smislu riječi biti odrasla i moći će gledati prema boljoj budućnosti.
Što se predsjednika Tuđmana tiče, imao je dobrih i loših strana, donosio je dobre i loše odluke, no jedno će zauvijek ostati zapisano u povijesti – bio je prvi predsjednik samostalne i neovisne Republike Hrvatske. To mu nikad nitko neće moći osporiti, dok mu neki, pak, to nikad neće oprostiti…