Ne budi glup – stani uz klub!

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Nije tajna da Cibalia proživljava „dugu, mračnu noć“ i da je ovo svijetlo na kraju tunela što pojedini optimisti vide, vrlo vjerojatno vlak iz kontra smjera koji će nas dodatno zgaziti.

Svi, ili da budem malo pošteniji, gotovo svi dužnosnici kluba u proteklih par desetljeća kao da su se natjecali tko će uspjeti otjerati više navijača s tribina.

To im je tako dobro pošlo za rukom da danas na stadionu imamo tek dvjesto- tristo pacijenata, koji uporno, svake druge subote, dolaze po svoju terapiju.

Na slici: nije da ne pamtimo i gore dane (časopis Tribine, srpanj 1995.)

Institut za ispitivanje ponašanja nogometnih navijača, prevenciju sprječavanja nenasilja i borbu protiv kontra huliganizma Dr. Matej Kovač iz Cerne proveo je vrlo opsežno istraživanje na uzorku od čak 1919 osoba, mahom muškaraca, koji su u jednom periodu života posjećivali Cibin stadion, a postavljeno im je sljedeće pitanje:

Idete li na Cibalijine utakmice i zašto ne?

Čak 93% ispitanika je odgovorilo da više ne dolazi na utakmice, a razlozi i uzroci su zaista raznoliki:

* pojedincima smeta činjenica da više Vinkovčana igra u Jurjevcu iz Zrinskog nego u Cibaliji, drugi razlog svog nedolaska vide u namještanju utakmica, a treći kažu, citiram, „…da će se vratiti kad budemo igrali 1. ligu!“;

* nemali je broj onih koji su rekli „ne pratim više nogomet“, „oženio sam se“ ili „jednostavno sam odrastao (?!?)“;

* 14 % ne dolazi zbog katastrofalne kvalitete nogometa;

* 22% tvrdi da im ne pada na pamet podržavati klub dok ga vode lopovske uprave, od kojih je jedna gora od druge;

* 3% je onih kojima smeta loša, zastarjela i nefunkcionalna infrastruktura;

* čak 33% kažu da im se gadi uplitanje politike u sport i da sve političare treba objesiti (ovo zadnje sam ja dodao);

* 24 % osoba ne dolazi jer, kažu „više ne živim u Vinkovcima, a ni u Hrvatskoj.

Izdvojio sam i mišljenje stanovitog I. B. (44) koji tvrdi da ne dolazi „zbog spolne bolesti“?!

Kad je zatraženo pojašnjenje, odgovorio je:

– Boli me k#r&c za Cibaliju!

Na slici: Dobri momci – Kanovci (slikano kasnih devedesetih); ovdje je postotak onih koji i dalje znaju što raditi „kad subota dođe“ nešto veći i iznosi 18,75%.

Čitajući ove, većinom opravdane, razloge, nameće se jedan logičan zaključak; jesu li glupi oni koji ne dolaze ili mi koji smo, unatoč svemu, uvijek tu?!

Ne želim sada držati brejhartovske govore i kukati „lako je biti uz klub kada je u vrhu Prve lige“, „pravi frajeri ne ostavljaju damu u nevolji“ ili „ tvrdimo da smo najvjerniji, vjernost se dokazuje djelima, ne riječima“, međutim…

Upravo je vjernost, ta meni najdraža od svih vrlina, ključna u cijeloj priči jer ako si danas u stanju napustiti voljeni klub tako ćeš sutra ostaviti bolesnu suprugu zbog neke raspale drolje ili staru majku strpati u dom zato što je slomila kuk.

Pretjerujem?!

Vjerojatno, ali…

Pepin rezon

Nagovarati nekoga da dolazi na utakmice nema smisla jer, kao što bi rekao pater Stjepan „koga tjeraš u crkvu- taj se Bogu ne moli!“, tako da to nije poanta ove kolumne.

Šta nam onda ostaje?

Pomirljivo se složiti da su i jedni i drugi djelomično u pravu i nadati se da će se neki od gore navedenih razloga promijeniti pa će se, danas-sutra (prekosutra?), vinkovačka publika polako vratiti na stadion.

Rado ćemo ih prihvatiti, eventualno ćemo katkad, nakon koje rakije više, spomenuti „gdje si bio 2018.?!“ i to je uglavnom sve…

Možda im ispričamo Pepinu priču…

U ljeto „dvije i osme“ igrali smo protiv Slavena Belupoa prvu utakmicu pod svjetlima reflektora. Logično, takav događaj je na tribine privukao i one koji nerijetko ne idu na utakmice pa čak i neke koji su prvi put kročili na stadion.

Osam naveče, protivnik, kako sportski komentatori vole reći „po mjeri“ i, za razliku od prijašnjih tekmi, Istok ugodno popunjen.

Uobičajeni sumnjivci su popunili kop i svatko je na svoj način doživljavao i proživljavao ovaj, vjerojatno povijesni, meč.

Jedan od njih, Goran Berović Pepa, navijač starog kova, sjedeći na ogradi odjeven u Tunin dres i dva promila, gledajući svu tu gužvu i likove koji su došli samo zbog reflektora, povukavši dim plavog Ronhilla, više tužan no ljut, promuklim glasom Vlade Kalembera poviče:

– DI STE BILI KAD JE BIO MRAK!!?

Na slici: Cibalia – Slaven Belupo, 27. srpnja 2008.

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.