Na današnji dan prije točno 31 godinu započela je Vojno-redarstvena operacija Gusar, kolokvijalno nazvana i Akcija Maslenica, čijim je uspješnim završetkom, 27. siječnja 1993. godine, kontinentalna Hrvatska spojena s jugom Lijepe naše.
Veliki obol glasovitoj akciji dali su i pripadnici Specijalne policije Vinkovci, a tih dana ponosa i slave prisjeća se njezin član Stevo Culej, dozapovjednik postrojbe:
– Prema bojišnici, odnosno najprije prema Starigradu gdje je bilo zborno mjesto, krenuli smo 20. siječnja u večernjim satima. Bilo nas je 80-ak, putovali smo cijelu noć da bismo u Starigrad stigli 21. siječnja ujutro u 8 sati. Odmah po izlasku iz autobusa krenuli smo kozjom stazom prema zaseoku Kneževići u koje dolazimo oko 4 sata popodne nakon iscrpljujućeg marša pod punom ratnom opremom teškom 30-ak kilograma. Ondje nas je dočekao pokojni Stjepan Đukez iz Antiterorističke jedinice Lučko, inače Jarminčanin – prisjeća se Culej, dozapovjednik vinkovačke postrojbe kojom je zapovijedao Mirsad Bektić.
U Kneževićima su se okupile skupne snage Specijalne policije. Sljedećega jutra svaka je krenula svojim borbenim pravcem…
– Noć uoči početka akcije proveli smo doslovno u toru s kozama, a oni spretniji su se uvukli u plastove sjena. Sjećam se dobro, bilo je užasno hladno. Prije nas su u Kneževiće stigle druge postrojbe koje su zauzele prostorije u tih nekoliko kuća, pa za nas nije bilo mjesta. Ujutro, u ranu zoru, s vodičem smo krenuli našim pravcem prema Tulovim gredama, krškom fenomenu na Velebitu i strateški bitnoj koti koju je držala neprijateljska brigada.
Borba za Tulove grede počela je na Alanskoj cesti, kasno popodne tog 22. siječnja…
– Na Alansku cestu izbili smo kasno popodne, oko 15 sati. Magla je bila gusta kao tijesto. Izbijanjem na tu stratešku prometnicu koja spaja Obrovac i Sveti Rok, odnosno Dalmaciju i Liku, nailazimo na prve probleme. Naš izviđač Stipo Vukovac povukao je odskočnu rasprskavajuću minu, no imao je neviđenu sreću jer je samo lakše ozlijeđen po licu.
Punktovi i bunkeri neprijateljske vojske bili su svud oko Alanske ceste, no magla je vinkovačkim specijalcima bila veliki saveznik.
– U brzom maršu napredovali smo prema Tulovim gredama. Nikakav otpor nismo imali dolaskom do te značajne kote s koje se otvara pogled na Veliku i Malu Bobiju, tvornicu glinice u Obrovcu… Naša zadaća bila je ovladavanje tim područjem, čime je trebala biti stvorena pretpostavka za napredovanje ostalih naših postrojbi, svaka je imala svoj strateški cilj. Specijalna jedinica BATT Split ovladala je nešto kasnije kotama Velika i Mali Bobija, što je također bilo taktički presudno.
Potom je uslijedilo pregrupiranje snaga za obranu zauzetih položaja…
– Noć na 23. siječnja nije bilo spavanja. Gledali smo kako se iz svih planinskih staza prema Obrovcu spuštaju kolone vozila. U toku noći počela je padati snažna kiša i susnježica, bilo je i strašno vjetrovito, a ujutro smo između naših i BATT-ovih položaja zamijetili neidentificirana vozila. Bilo je napeto, jer su naše postrojbe prethodno zarobile neka njihova vozila pa nismo znali tko nam se primiče. Ipak, jedna naša desetina krenula je ususret toj neidentificiranoj skupini koju je presrela kod sadašnjeg hotela Morun. Ondje se ispostavilo da nisu naši, nego skupina neprijateljskih vojnika koja se nakon razmjene vatre povukla u okolne škrape i špilje. Tom prilikom smo zarobili dosta opreme.
Vinkovačka postrojba i sljedećih dana ostaje kontrolirati Tulove grede… Culej se prisjeća:
– Trećeg ili četvrtog dana potrošili smo sve zalihe hrane i vode, baterije od komunikacijskih uređaja su nam se ispraznile… Na osvojenim položajima, doduše, zatekli smo njihove manjerke s grahom, ali smo se bojali tu hranu od straha da nije zatrovana. U jedinicu nam se k tome uvukla dizenterija, bili smo pothlađeni, vjetar je brijao kao žiletom, no unatoč svemu tome zadržali smo položaj i dali svoj doprinos ovoj veličanstvenoj akciji. Borbenu zadaću smo odradili besprijekorno, jako smo ponosni na to. Nismo imali poginulih, a ranjen je bio samo već spomenutih Vukovac.
Obol vinkovačkih specijalaca bio je doista značajan i teško mjerljiv. Kontrola komunikacije Obrovac – Sveti Rok omogućila je lakšu operacionalizaciju akcije.
– Mnogo godina je prošlo, ali sjećanja su još uvijek svježa. Kako mogu zaboraviti te bremenite dane, osobito nehumane vremenske uvjete koji su nam bili jednako zahtjevan neprijatelj kao i okupatorska vojska.
Iz toga vremena korijen vuče glasovita rečenica negdašnjeg saborskog zastupnika i našeg današnjeg sugovornika o „krvavim gaćama” upućena Ivanu Pernaru tijekom rasprave u saborskoj dvorani…
– Pernar je za vrijeme jedne rasprave počeo baljezgati gluposti koje su me jako povrijedile pa sam reagirao tako kako sam reagirao. Nikome ne bih poželio da pet noći prespava na takvim minusima, a kamoli još da mu je glava u torbi. Kasnije mi je bilo krivo zbog reakcije, u međuvremenu smo Pernar i ja izgladili nesporazum. On je jednostavno bio neupućeno dijete koje je, kao i mnogi, podcjenjivalo ono što su branitelji prošli tijekom Domovinskog rata, ne samo u toj akciji. Objasnio sam mu neke stvari, znam da sada drugačije gleda na taj dio naše povijesti.
Culej je na kraju dodao:
– Akcija Maslenica bila je prijelomna točka Domovinskog rata. Akcija u kojoj smo se pretvorili u pobjednike, akcija koja je pokrenula nezaustavljivi proces stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske. Sada imamo cjelovitu Hrvatsku, potrebno nam je još samo jedinstvo s početka 90-ih. Žao mi je što ga nema.